news-details
Lice

Starobaranin najveći kolekcionar u Crnoj Gori

Izvor: Vijesti.me

Autor: Radomir Petrić

-Šta je kolekcionarstvo? Pa, to je posebna vrsta “bolesti”, kad vidim sliku koja mi se sviđa, ne mogu da spavam ako je ne mogu nabaviti. Svoje slike bih prodao, ne daj Bože, samo kada bi zdravlje bilo u pitanju. One su moj hram- džamija, crkva, sinagoga, i ljubav prema njima trajaće do mog zadnjeg izdisaja! Nemam poseban tempo kojim ih nabavljam-nekad pet, nekad deset, ili samo dvije za godinu dana, a dešavalo se- nisam imao hljeba, ali sam kupio sliku!-

Ovako svoju veliku životnu pasiju predstavlja dr Zaim Kalamperović, kako kaže-rođeni Starobaranin koji skoro 30 godina živi u Parizu u kojem na tamošnjim klinikama radi kao plastični hirurg. Kalamperović je osoba koja posjeduje jednu od najvećih i najvrednijih kolekcija slika i umjetnina među našim ljudima, ne samo u Parizu i Francuskoj, zasigurno i u Crnoj Gori.

 U razgovoru za”Vijesti” tokom svog tradicionalnog godišnjeg odmora u Baru, Kalamperović priča da je umjetnine kupovao, “nešto dobijao na poklon”, a svoju kolekciju ne opisuje brojem: veli u šali, njegov pokojni otac Memo je držao košnice, “a nikad nije govorio koliko ima pčela, pa neču ni ja koliko imam slika”. Nesporno je da je posjeduje djela prave reprezentacije jugoslovenskih umjetnika koji su u glavnom gradu Francuske živjeli i stvarali od 1946. do danas.

Od poda do plafona kuće u Baru, uramljeni ili urolani crteži, grafike, litografije, ulja na platnu, kolaži, akrilici, skulpture i druge umjetnine Dada Đurića, Voja Stanića, Petra Lubarde, Safeta Zeca, Fila, Ljube Popovića, Miće Popovića, Dimitrija Popovića, Petra Omčikusa, Vladimira Veličkovića, Joža Cijuhe, Jagode Bujić, Bate Mihajlovića i Ljubinke Jovanović, Cuce Sokić, Uroša Toškovića, Srđana Vukčevića, Žarka Đurovića ... Tu su i djela velikog Enkija Bilalija, jednog od največih crtača sa jugoslovenskih prostora, “najžalije mi je u životu što prije 22 godine nisam imao novca da kupim par njegovih crteža iz tadašnje kolekcije, koji su sada po 200.000 eura”.

-Vezan sam za svaki od tih radova, oni su moja najveća ljubav nakon sinova i majke. Prve slike sam kupio od prve plate po završetku srednje škole na Cetinju, sa nepunih 18 godina- ulja na platnu Muharema Muratovića, Srđe Vukčevića i Voja Stanića. Inicirao me Ljubo Kapisoda, on je tada na Cetinju bio direktor Zavoda za zaštitu spomenika –dodaje dr Kalamperović.

Ljubav prema umjetnosti prenio je na sinove, dodaje da je velikog udjela u njihovoj edukaciji imala i bivša supruga Aida koja je profesor lingvistike na Sorboni. Na istom univerzitetu je Kevin završio istoriju umjetnosti , a Lorin pravo.

-Za prvi Kevinov rođendan sam kupio fotelju s početka XIX vijeka, i onda, za svaki njihov rođendan, na tu fotelju im stavljam poklon-po jednu sliku, tako da već sada imaju lijepe kolekcije, a za ovu moju će morati još dosta da se potrude. Kevin već nekoliko mjeseci radi u aukcijskoj kući Dro, a uskoro odlazi u Beograd na magistarski rad o Zadarskoj grupi i slikarima Balkana, jer u Francuskoj sada nemaju eksperta za tu oblast. Lorin je upisao master prava na Sorboni-navodi Kalamperović.  

Pod svodovima porodične kuće u Starom Baru su i djela Naoda Zorića, Vide Jolić, Nikole Kovačevića, Mijodraga Pekića Peka, LJubivoja Jovanovića, Draška Dragaša, Krsta Andrijaševića, Žarka Vujičića, Trajkovića, Ratka Odalovića, Aleksandra Taseva, Tiha Vujovića, Aca Prijića, Muratovića, Ace Đuranovića, Blaža Kovačevića, Nate Mijatović, Dragana Odalovića, Aldemara bIbrahimovića, Cvetka Lainovića, Brileta, Cileta Marinkovića, Omera Kazdalića, Mile Đerković, Spiridona, Marka Stupara, Papa....

Ništa manje vrijedna nije ni njegova pariska kolekcija umjetnina savremenih francuskih autora, koju krasi istinski unikat- rukom rađeni plakat za izložbu 1958. djelo legendarnog Žana Dibifea! Pored njega, tu su slike i crteži Amona, Esprija, Bermera, Bran Bogarta, Eduarda Žilea, Staše Halpert, Tabučija... Nisu unikati u Zaimovoj kolekciji samo ulja, skulpture, crteži, ćilimi... U kućnoj biblioteci mu je i zbirka djela sa potpisima autora, od Čarlsa Simića i Petera Handkea, Alana Boskea, Žorža Senake, Bernara Bifea, Rene Sa, do Albera Kamija i Markesa!

On u Parizu u svojoj kući ima i kolekcije tepiha i keramike. Zbog svojih ljubavi, redovno pohađa kurseve za procjenu slika, keramike i tepiha, a znanje iz ove oblasti nadgrađuje i stalnim posjetama parsikim galerijama sa čijim je vlasnicima nerijetko i prijatelj. Sve ove kolekcije su neprocjenjive vrijednosti, a njihovo najbolje moguče osiguranje je što su sva djela zavedena u bazu podataka Interpola.

 -Kada sam stigao u Pariz 1989, nisam bio neki stručnjak da bih sa tim ljudima mogao i da sjednem, nisam istoričar umjetnosti, ali, sticajem okolnosti, završavao sam kurseve za procjenu umjetntina i upoznao sam se prvo sa velikim Jožom Cijuhom. Osim sa njim, potom su počela i druženja koja su prerasla u prijateljstva sa akademikom Petrom Omčikusom i njegovom suprugom Kosom Bokšan, Jagodom Bujić koja je jedna od vodećih svjetskih tapiserista, Dadom, akademikom Veličkovićem, druženje sa Edom Murtićem trajalo je šest godina, do njegove smrti, znao sam i velikog Zorana Mušiča. Sve su to izuzetne umjetničke veličine, u druženju sa mnom veliki ljudi, a ne smijem nikako izostaviti ni druženje sa Vojom Saičićem, Dragom Dedićem, Ciletom Marinkovićem... U Parizu je devedesetih već bila druga generacija autora s ovog podneblja-Pero Nikčević, Papo, Vesna Milunović, Jarmila Vešović, braća Pavlović, Nikola Kovačević, Milena Jovićević, Kristina Laković, Mirko Parasović…  -nastavlja naš sagovornik.